Prostatitis je muška bolest praćena upalom prostate. Tipično, bolest se razvija u muškoj populaciji u četvrtom desetljeću.
Opis bolesti: uzroci i simptomi
Prostata je jedan od sekundarnih dijelova muških organa odgovornih za reproduktivnu funkciju. Lokaliziran je ispod mjehura, oko njegovog vrata. Kod muškaraca starijih od 35 godina postoji tendencija povećanja prostate, što je prilično tipična pojava. Zbog susjednog položaja žlijezde prostate i mokraćnog mjehura, prostatitis je uvijek popraćen smetnjama mokrenja, što je uzrokovano povećanjem muške žlijezde koja pritišće mokraćni kanal.
Glavni razlozi za razvoj prostatitisa su zarazne lezije muškog spolnog organa, česta hipotermija i niska tjelesna aktivnost. Glavni znakovi bolesti su peckanje u perineumu i učestalo mokrenje.
Prostatitis nije smrtna presuda i može se uspješno liječiti. Glavna stvar je da je važno odabrati pravi tijek liječenja i učinkovite lijekove za liječenje.
Lijekovi za liječenje prostatitisa: oblici i vrste
Za liječenje prostatitisa mogu se koristiti sljedeće vrste i metode primjene lijekova:
- Rektalni supozitoriji. Pomaže u poboljšanju metaboličkih procesa. Umetanje čepića treba obaviti u vodoravnom položaju, nakon čega je važno zadržati taj položaj pola sata. Terapijski tečaj s rektalnim čepićima traje od 5 do 10 dana. Nuspojave uključuju alergije, koje se očituju u obliku osjećaja svrbeža.
- Injekcije. Ova metoda primjene lijekova pomaže u poboljšanju aktivnosti prostate.
- Instilacije. Ova metoda liječenja uključuje davanje lijeka kroz vanjski otvor uretre u mjesto upale. Prije zahvata važno je isprazniti mjehur.
- Klistiranje. Trenutno praktički nema lijekova za liječenje prostatitisa ovog oblika. Međutim, trebali biste obratiti pozornost na razne biljne i cvjetne infuzije. Kako bi se poboljšao terapeutski učinak, klistir treba biti topao. Postupci se trebaju provesti neposredno prije odlaska u krevet, što će izbjeći prenaprezanje i hipotermiju prostate.
- tablete. Često se koriste antibakterijski lijekovi širokog spektra djelovanja. Oni postaju posebno relevantni kada je nemoguće identificirati specifične patogene.